Tušta i tma

…Ljeta 1939. Witold Gombrowicz je na putovanje brodom krenuo kao turist, da bi se na obale Argentine iskrcao kao emigrant. Jest da su vremena bila mračna, a mora da je i Witold bio neki čudak kad mu je na pamet padao godišnji odmor, ali svejedno, taj je njegov preobražaj postao jednom od najzgodnijih metafora dvadesetog stoljeća. Jednima je bilo suđeno da lutaju svijetom bez papira, da čeznu za domovinom u koju se ne mogu vratiti i da osnivaju komune bezdomnika, a drugi su lutali svijetom po vlastitome izboru, fotografirali svaki svoj korak i čeznuli za svim onim inozemstvima koja neće stići posjetiti. Kad su se jednom, u sjeni milenijumske bube, svodili računi, ispalo je da smo tisućljeće završili ili kao turisti ili kao emigranti. Zograf spada među malobrojne, koji su kao i Gombrowicz, bili i turisti i emigranti. Istina, njemu se potrefilo da fizički ne emigrira iz Srbije, Beograda, Pančeva..., ali tu, svakako sretnu, okolnost ne bi trebalo precjenjivati. Ako već nije istjeran iz vlastitoga doma, istjeran iz svoga vremena. Osamdesetih je pripadao onoj novovalnoj rock ekipi. Prvoj čiji se uži zavičaj protezao od Triglava do Gevgelije, i posljednjoj čija je šira domovina dopirala do Londona, i New Yorka. Iako nije svirao bubnjeve ili bas gitaru, niti ga spominju u leksikonima jugoslavenske nostalgije, Zograf je, kao i tisuće hiljada mladih Jugoslavena, živio u jednom dovršenom i uređenom svijetu, koji je zatim uništen. Ako još uvijek niste shvatili, taj svijet nije imao previše veze s nekom određenom državom, a još manje s njezinim pasošima, policijom i carinom... Poput Gombrowicza, i Zograf je u neko doba počeo voditi dnevnik svojih turističkih putovanja i svoje emigracije. Mudro bi bilo reći da je na takav način nastojao fiksirati nekakav svoj identitet. Lako je, naime, idiotima koji čim se ujutro probude znaju tko su i šta su, jer što je svijet u većim govnima, to su dublja njihova znanja. Ponešto pametniji zlosretnici svakodnevno sastavljaju svoje ime i sva svoja porijekla, naslijeđena, upamćena, stečena, viđena i pročitana, kao razbijenu kristalnu zdjelu za voće. Preko dana je sastave, pa se ona preko noći ponovo raspe. Muka je to, ali jebeš zdjele koje su cijele. Zografov dnevnik izlazi kao strip kolumna u magazimu Vreme, a ''Tušta i tma'' ukoričena je kao ideja u jednoj zagrebačkoj birtiji, tik uz pokretne stepenice i butike s uvoznom konfekcijom, u društvu Vladimira Arsenijevića, još jednoga turista i emigranta. Dok zalazimo u daleku prošlost, ali ne dalju od našeg vijeka, dok šetamo stranicama predratnih novina i tabloida, onih koji su slavili akrobata Aleksića, bilježili govore đenerala Živkovića i slikarske sklonosti princa namjesnika Pavla, dok uz kafkijansku fizionomiju Zografovog autoportreta preživljavamo sudbine vršnjaka naših djedova i baka, da bih odmah zatim u sadašnjosti posjetili neku europsku čaršiju, dok u travniku razgovaramo s piscem Muharemom Bazduljem, još jednim fantomom turizma & emigracije, dok se prepoznajemo u obredima samoupravnoga socijalizma i u trošnim fasadama srbijanskih palanki, koje Zograf crta tako da se i gledatelju učini da više nije živ, nego je nacrtan, dok među slučajnim prolaznicima njegovoga dnevnika tražimo nekog poznatog, pa ga često i nađemo, dok u Zagrafovoj priči tražimo grešku i izmišljotinu, pa nas uhvati strah kad greške nema, dok stare brojeve vremena bacamo u stari papir, jer više ne vjerujemo da novine treba čuvati za nekakvu povijest, Tušta i tma naših života Tušta je i tma Aleksandra Zografa. Sve same nezaobilazne činjenice jedne totalne prolaznosti. Miljenko Jergović