Prenijet ću te preko Praga

Istog dana, 14. svibnja 1982. godine, u Odesi i Ljubuškom, rodili su se dječak i djevojčica. Četrdeset godina poslije, srest će se u Pragu. Ona će tamo biti veleposlanica Bosne i Hercegovine, a on i njegova obitelj prognanici. Stvorit će multinacionalnu zajednicu kao potvrdu da se odluke o dobru barem dijelom mogu suprotstaviti turobnim zakonitostima stvarnosti.„Kamen kad baciš u vodu, nešto se desi, pojave se oni krugovi, pa se šire. Strah me je da kad čovjek učini nešto dobro, to drugim ljudima ništa ne znači“, reći će jedan Martinin zemljak pitajući se je li spašavanje drugog života ujedno i bacanje vlastitog. Ali da nema takvih pravednika, život na ovom svijetu ne bi imao ni ovo malo smisla. Da nema ljudi koji će riskirati život radi drugog ili barem svoj komfor da bi nekome bili utočište, kamenčić koji stvara krugove, sve bi bilo uzalud.  „Bila sam ti umrla i otišla u Prag“, zapisat će Martina na početku knjige. U njezinu nastavku ponovno će biti bliskih susreta sa smrti, s uvredama koje do smrti bole, s nerazumijevanjem koje se kao gusto tkanje provlači kroz njezin život i koje ona prevladava zahvaljujući bezuvjetnoj ljubavi u kojoj živi sa svojim djetetom i čovjekom svog života. Dobro kao univerzalna valuta koja donosi radost s kamatom osnovna je komponenta ovog romana. I ljubav, ponovit ćemo, kao ishodište i utočište, kao sidro i temelj, kao potvrda da se tako lakše prelazi svaki  prag . Kristina Ljevak Bajramović "U cjelokupnoj tri hiljade godina staroj povijesti svjetske diplomacije Martina Mlinarević prva je i do danas jedina osoba koja je ambasadorkom svoje zemlje postala tako što je iz nje – protjerana. Znam, zvuči apsurdno, ali to je Bosna i Hercegovina. Duga i složena priča, previše bi mi prostora uzelo da objašnjavam. Uglavnom, da skratim, na prostoru koji su naši nacionalni romantičari nekoć običavali nazivati tuđinom, protjerana je ambasadorica Martina na sretnom kraju pronašla svoju novu domovinu, svoju novu Bosnu i Hercegovinu. Ta neobična, lijepa i moguća Bosna ponegdje se zove još i Česká Republika."  Boris Dežulović "Martina je, iz moje čitateljske perspektive, napisala neobičnu i vrlo potresnu knjigu. Istovremeno, riječ je o diplomatskom dnevniku i o dobro sročenom proznom izvještaju koji se tiče meni bliskih ljudi. Zemlja koju Martina predstavlja u svom dnevniku, moja je rodna zemlja. Od njenih sam vlasti nevoljen, skoro jednako kao što sam nevoljen od vlasti one zemlje koja me od srca prihvatila kao prirođena domovina. Ali u Martininu dnevniku, moja rodna zemlja nedužna je i čista od svake vlasti. Onakva kakva bi svaka domovina trebala biti. Iz takve Bosne i Hercegovine smo potekli i ja, i meni bliski ljudi o kojima me Martina izvještava. Ova se žena i književnica trudi da nitko ne bude isključen, jer je to za nju jedini način da sama ne bude isključena. Kako precizan model ljudskosti! Pročitajte njezin ljubavni roman o bližnjima i o domovini!" Miljenko Jergović