Od Osla do Iraka

Zbirka političkih eseja o izraelsko-palestinskom sukobu jednog od najutjecajnijih znanstvenika našeg vremena. Rođen je kao kršćanin usred muslimanske većine. Zahvaljujući obiteljskoj slavi i bogatstvu pripale su ga visoke škole. Imao je dara za ono što je učio. Bio je mlad kada je pošao preko mora, u najbogatiju i najprosperitetniju zemlju kršćanskoga Zapada. Postao je prvak u svojoj struci, izmišljao je nova značenja starim riječima i u red dovodio nerede ljudskih znanja. Ubrzo je bio tako slavan da su od njegovih riječi stotine učenjaka diljem zapadnoga svijeta pisale vlastite knjige. Od njegovoga učenja nastala su mnoga druga učenja, čak i takva koja bi bila daleko od onoga kojim se on bavio. Smatrali su ga jednim od najumnijih ljudi svoga vremena. Imao je skladnu obitelj, i skoro da je bio sretan čovjek. Izuzetnim ga je među ljudima, velikim i malim, učinilo upravo to - skoro. Umjesto da zaboravi zavičaj i rodni grad, umjesto da prezre svijet svoga djetinjstva, u kojemu je bio manjina, svijet koji je, osim toga, bio daleko od struke kojom se on bavio, umjesto da zaboravi jezik koji mu je bio materinski, ali ga nije učio od oca i majke, jer su oni u kući govorili neke elegantnije, zapadne jezike, umjesto da okrene glavu nesreći i hvali Boga što ga je iz nje izbavio i izmjestio, on je posvetio život pravima muslimanske većine u svojoj domovini. Zbog toga je bio prezren i popljuvan, zbog toga su ga smatrali osobenjakom, čovjekom načinjenim od mržnje i teroristom, zbog toga su, sve do današnjih dana, ohola knjiška čeljad odvajala njegova stručna učenja od njegove osobe i od njegove ljudske borbe za domovinu jednoga prezrenog naroda. Ta ga je borba učinila duboko nesretnim čovjekom, jer je bila uzaludna - malo je ostalo onih koji su nakon svih revolucija na strani prezrenih, ali po toj je nesreći bio veći nego po bilo čemu drugome. Zato što je njegova nesreća bila časna. Njegova nesreća je svjetlo jedinoga časnog izbora. Tako bi, otprilike, glasila bajka o životu Edwarda W. Saida, ispričana mojim riječima, s poukom i sretnim krajem. Nakon stručnoga predgovora i privatnoga pogovora izvornome izdanju, bilo bi neumjesno da ja išta više sričem. Pogotovu ne o temama orijentalizma, postkolonijalne kritike i sličnim, i u nas, poprilično mondenim besjedama. Moje je i inače da o tome šutim. Ono o čemu se usuđujem ponešto reći jest veličina izbora nekoga tko sudbinski na takav izbor nije prisiljen. U svijetu jednostavnih ljudi, koji je konačno stvoren Jedanaestoga rujna, a stvarao se u prethodnim desetljećima, kroz potmuli strah, prezir i mržnju prema muslimanskome i arapskom Istoku, Edward W. Said bio je taj komplicirani izuzetak. Njega se muslimanski svijet više ticao nego većinu muslimana. Taj istočnjak kršćanske vjere i zapadnoga svjetonazora i prirođenja, Amerikanac, Palestinac i Arapin, samo je pokušavao spasiti cijeloga sebe. To je moguće jedino ako spašavaš cijeli svoj svijet. Njegovo prezime Said u bosanskih je muslimana često kao ime. Ponegdje se pretvara u Sait. Prema svome izvornome arapskom značenju, Said je onaj koji se popeo na visinu. Za takav je uspon svakako potrebno puno mudrosti, snage i strpljenja. Miljenko Jergović