Četiri magarca apokalipse - Razovori u devedesetima

Naslov ove knjige dosjetka je Vesne Parun, jedne od najvećih hrvatskih pjesnikinja, koju je upotrijebila u intervjuu što ga je Heni Erceg vodila s njom u siječnju 1996. godine za tjednik Feral Tribune.„Četiri magarca apokalipse“ za Parunovu jesu filozofija, poezija, politika i televizija, zahvaljujući čijem je kombiniranom nastupu, veli, „slobodna Hrvatska danas slika i prilika svijeta u malom“: „Filozofija nam je u mišjoj rupi, poezija u arhivima prošlosti, politika u dnevnom i tjednom tisku, a njeno božanstvo televizija na marketinškom smetlištu povijesti.“Radi se dakle o devedesetim godinama prošloga stoljeća. Kao vremenska kolijevka dvaju centralnih mitova suvremene Hrvatske – „domovinskog rata“ i „stvaranja države“ – devedesete danas uživaju poseban status u kolektivnoj memoriji, i to na način da se sa službenih instanci poduzima sve kako bi „slavno razdoblje“ bilo što podrobnije kozmetički obrađeno, očišćeno od neugodnih činjenica i istina koje su ga obilježavale. Legende su nadređene faktima. Romantizam je potisnuo realizam.Ružičasto je pretpostavljeno prljavosivom. Izvorni mrak nestaje pod snažnom retroaktivnom iluminacijom i vatrometima koji se priređuju na posebne datume. Današnja oficijelna slika Franje Tuđmana i njegova režima iz doba državotvornog zanosa i buktanja nacionalističkih strasti uglavnom je plod spomeničkog, a ne historiografskog pristupa „temi“. Ova knjiga je nešto drugo. Ona ima respekt prema spomenicima koliko i zapaljeni štapin dinamita. Najprije zato što svjedoci okupljeni u njoj reagiraju in vivo – naime: o devedesetima govore u devedesetima – a potom i zbog toga što sam izbor svjedoka, nastao iz riješenosti Heni Erceg da u vremenu uniformi i sveopćeg jednoumlja traga za glasovima otpora, nipošto ne odgovara ondašnjim državotvornim normativima, a bogme ni današnjim.U tematskom pogledu, pak, dosjetka Vesne Parun pokazuje se pogođenom, jer precizno locira polja s kojih su magareće snage „Oca države“ sijale ponajveću društvenu štetu: ideologiju, kulturu, političku vlast i medijsku propagandu. Autorica je izabrala intervjue sa šezdesetak intelektualaca koje je vodila u periodu od 1993. do 1997. godine i objavljivala u tadašnjem Feralu.Većina njenih sugovornika pripadala je soju društvenih otpadnika: piscima, znanstvenicima, glumcima, redateljima, slikarima, glazbenicima… koji su zbog nepristajanja navladajuću nacionalističku ideologiju ponijeli etikete izdajnika, neprijatelja ili sumnjivaca, te bivali degažirani na društvenu marginu, tako da im se knjige nisu štampale, ili su im filmovi bunkerirani, ili su im predstave zabranjivane, poput Slobodana Šnajdera, Rajka Grlića ili Izeta Hajdarhodžića, ili su pak različitim vidovima nasilja bili i doslovno prognani iz zemlje, poput Rade Šerbedžije, Mire Furlan ili Dubravke Ugrešić.Iz predgovora Viktora Ivančića