Ubij se, tata

Disfunkcionalne obitelji, siromastvo, klasna nejednakost, propustene prilike, zanemarivana djeca, branitelji, ali prije svega i vise od svega ceznja za ljubavlju, za priznanjem, za grljenjem, samo su neke od tema koje u svojim intimnim, lirsko-poetskim dramama ispisuje najvaznija pjesnikinja generacije Monika Herceg. Pet drama, od kojih su neke uspjesno izvodene, a druge pak nagradivane, svakom citatelju ulazi pod kozu, dramska napetost koju osjecamo dok ih citamo ne odnosi se toliko na odnose medu likovima koliko na istinsku, duboku ljudsku dramu koju svaki od njih prozivljava i s kojom se mora nositi, a ne moze je podijeliti. Stanje likova uvijek je na rubu ili preko ruba egzistencije, zivotnih problema, no unatoc svem crnilu koje se nadvilo nad pejzaz Monika i njezini likovi, prije svega zenski, vide neku svjetlost.Monika Herceg u knjizi drama Ubij se, tata uspijeva citatelju, a onda i redatelju, pa zatim gledatelju posredovati svijet nimalo blistav, svijet koji se krije iza zidova obicnih kuca i stanova, muku zena i muskaraca, a nadasve djece, koji nikako da iskorace iz svoje proslosti i pogledaju tamo kamo ih Monika vodi i navodi, i tamo kamo, kako sami intimno osjecaju, moraju ici, ali ne usude se, jer put ljubavi najtezi je put. Kako god da opisemo ovu predstavu (a mogli bismo je s jednako dobrim razlozima nazvati i feministickom i klasicnom), njena snaga sigurno izvire iz jezika Monike Herceg, koji ni u jednom trenutku nije ni slucajan ni pretenciozan, bas kao ni kad govorimo o poetskom sadrzaju anticke drame ili o literarnom opusu suvremenog dramaticara i pjesnika Thomasa Bernharda. Opisala bih taj jezik kao ne samo operativan , nego operacijski nagnut nad likove, udubljen u unutarnje tumore i emocionalne provalije, bespostedno zaokupljen proucavanjem mrakova od kojih smo sacinjeni. Natasa Govedic Monika Herceg ozbiljan je pisac i ovo je ozbiljan poetsko-dramski tekst, tako da se ona ne sluzi stakama i inim ortopedskim pomagalima ideologije. Ona ne pise o zlostavljanim zenama i o muskim zlostavljacima, ne bavi se klasnim razlozima siromastva, svjesno izbjegava sva jednostavna objasnjenja grubosti, surovosti, odsustva zagrljaja, koja joj se nude sa svih strana, ali koja nepogresivo vode losoj, plakatnoj knjizevnosti, nekoj od brojnih varijanti postmodernih socrealizama. Pritom, ona nesrecu ne predstavlja samo kao nesrecu, nije to fatalizam zle kobi. Samo sto za razliku od svijeta mondenih i nedarovitih, njezin obiteljski svijet ne biva objasnjen nizom kolektivnih odgovora i ideoloskih objasnjenja, nego individualnim estetskim, fabulativnim, moralnim cinom. Miljenko Jergovic